Spelta, ili kako je neki nazivaju krupnik, je žitarica organskog porekla koja je prvi put kultivisana u Južnoj Aziji. Na Bliskom Istoku se koristila još pre 9.000 godina i odatle se prenela na Evropu. U početku se koristila kao hrana za konje, a danas spada među najtraženije žitarice i za ljudsku ishranu, pre svega zato što sadrži jako malo glutena, a i zbog svog prijatnog slatkastog, orašastog ukusa.
Ova žitarica sadrži visok nivo aminokiselina među kojima su leucin, metionin, fenilalanin i trptofan koji proizvodi serotonin, hormon koji je zaslužan za dobro raspoloženje i koncentraciju. Takođe, spelta sadrži i skoro sve vitamine B grupe, kao i kalcijum, magnezijum i selen koji štiti od raka. Generalno se preporučuje za lečenje dijareje, opstipacije, grčeva i migrene. Održava normalan nivo šećera u krvi pa se posebno preporučuje dijabetičarima.
Od speltinog brašna možete praviti ukusan hleb koji je izuzetno hranljiv i dugo održava sitim, a zanimljivo je to što se od ljuspe spelte prave anatomski jastuci za spavanje, kao razne prostirke, dušeci i jastuci za trudnice i bebe.
Beli luk koristi se kao začin za brojna jela, od morskih plodova do raznih salata. Neki zagovornici tvrde da beli luk može izazvati gastrointestinalne komplikacije i brojne nuspojave. Preporučena doza svodi se na četiri čena dnevno, pri čemu svaki teži jedan gram.
Primarna upotreba belog luka svodi se na dodatak jelima, a koristi se i za lečenje srčanih bolesti, ateroskleroze, visokog holesterola, infekcija kože i zagušenja sinusa. Neka od laboratorijsih ispitivanja pokazala su da beli luk može ubiti pojedine bakterije, poput salmonele. Međutim, može biti neefikasan kada je u pitanju lečenje dijabetesa, bakterija koje izazivaju čir na želucu i kod lečenja loše cirkulacije.
Neželjeni efekti koji se mogu javiti usled preteranog konzumiranja su osećaj žarenja u ustima, dijareja i povraćanje. Beli luk takođe može povećati rizik od krvarenja. Ako imate osetljiv stomak ili gastrointestinalne poremećaje, preporučena doza za vas je mnogo manja u odnosu na četiri čena dnevno.
Svinjetina olakšava upotrebu širokog spektra začina, sa profilima ukusa koji variraju od blagih i suptilnih do pikantnih i agresivnih. Iako upotreba začina ponekad zavisi i od ličnog izbora, određene mešavine doprinose punoći ukusa. Asertivni ukusi, smele arome predstavljaju kulinarsku tradiciju američkog jugozapada. Meksička kuhinja utiče na profile ukusa uobičajenih za ovaj region i često uključuje kakao, ili papriku i beli luk. Američki jugozapad insistirao bi na mešavini sledećih začina: kakao, crni biber, kumin, korijander, beli luk i čili. Francuzi bi insistirali na bosiljku, ruzmarinu, peršunu i origanu pomešanim sa maslinovim uljem. Nemačka ima bogatu i raznovrsnu kulinarsku istoriju i privlači nekoliko uticaja iz svojih pograničnih zemalja, pre svega iz Francuske i Belgije. Iz tog razloga, jasna je preferirana kombinacija mlevenog bibera, žalfije, majčine dušice, pimenta, karanfilića.
Ukoliko koristite svež bosiljak, koji je nezaobilazan sastojak brojnih tradicionalnih italijanskih jela, evo nekoliko korisnih saveta za njegovo pravilno čuvanje.
Čuvajte ga u čaši vode, poput cveća, i odložite u frižider. Na taj način će ostati svež i do nedelju dana.
Drugi način - skladištenje slično zelenoj salati. Listove stabljika postavite na papirni ubrus ili kuhinjsku krpu koju ćete staviti u plastičnu vreću. Ova metoda održava listove hidriranim.
Zamrzavanje za duže skladištenje – isprite bosiljak u hladnoj vodi, a zatim ga odložite u zamrzivač u plastičnoj vreći gde može trajati i do godinu dana.