Kukuta je višegodišnja zeljasta biljka, ima okruglu šuplju stabljiku, a lišće joj je krupno i perasto deljeno. Cveta tokom celog leta. Raste u blizini potoka, rovova i drugih vodenih površina.
Za njenu otrovnost ljudi su znali još odvajkada. Tako su je Atinjani koristili za trovanje osuđenika, a prema opisu Platona, u otrovu koji je Sokrat popio bilo je pored opijuma i kukute.
Grčki naziv conium, što znači „koja izaziva vrtoglavicu" samo potvrđuje pseudo-psihodelična dejstva biljke.
Svi delovi ove biljke su otrovni, naročito u ranim fazama rasta tokom proleća. Kada se osuši, njen otrov je smanjen ili u potpunosti nestaje.
Koristi se za probleme sa disanjem i za otečene zglobove, grčeve, lečenje kožnih infekcija, pa i epilepsije.
U narodnoj medicini kukuta se koristi u obliku melema, raznih ulja i masti, spolja za mazanje kod neuralgija, a iznutra kao analgetik, - sedativ i antispazmolitik.